Bešpelj

ponedjeljak, 02.02.2009.

Preživjeti nedjelju :)

Od kada je zakon o zabrani rada trgovinama nedjeljom stupio na snagu, redovito nam se dešava da u subotu navečer ustanovimo da nemamo kruha. Tako je bilo i ove subote.
Kad sam vidjela da nema kruha, odlučila sam napraviti palačinke. Napravila sam malo više smjese pa da bude i za sutradan.
Nakon dvije ispečene palačinke....nestade plina!
Odkad živim tu, nije se desilo da je plina nestalo u neko normalno vrijeme, odnosno radnim danom. Uvijek ga nestane subotom uvečer i nedjeljom. Jedini drugi dan kad ga je nestalo, bio je neradni-pa se ipak u našem malom mjestu nije mogao nabaviti isti dan.

Što ću - morala sam na struju ispeći palačinke. Istina da su bili malo deblji nego inače i da sam poprilično zadimila u kuhinji, ali pojelo se. Istu večer.

Nema kruha. Nema plina. Što smisliti za nedjeljni ručak?
Ok...tu je uvijek as iz rukava-pizza.

Ali kad sam ustanovila da nema niti kvasca, nije mi više bilo svejedno, i stvarno sam se počela brinuti-što ćemo jesti?!
Kad sam već odlučila ići na Internet i pitati pametnije što da radim?-sinulo mi je -napravit ću pitu!

Lakše je bilo smisliti, nego napraviti, ali što je tu je.

Sutradan zamijesila tijesto.



Ogulila krompir i naribala. Za izrezati krompir na kockice, kako je uobičajeno, trebalo bi mi pola dana.





i već prema poznatom postupku razvaljala koliko tanko sam uspjela.





Savijanje i stavljanje pite u tepsiju ćemo preskočiti.

Unatoč očiglednim nedostacima sredstava s kojima sam radila-četvrtasti stol, četvrtasta tepsija-uspjela sam napraviti nešto što liči na pitu.



Kad se ispekla



trebalo je svega 10-ak minuta da ju pojedemo.



Naravno da nije bila ukusna kao mamina, ali poslužila je svrsi-preživjesmo nedjelju- i bez kruha i bez plina!

Inače, ovih dana (točnije 31.01.) navršila se godina dana od mog ulaska u blogosferu. Kako je običaj da se za rođendan pišu razni statistički podaci, a ja se sa svojom statistikom baš ne mogu pohvaliti nisam htjela pisati poseban post o tome.
Običaj je i da se za rođendan prave torte, a ja niti tome nisam vična pa evo par komadića pite sa slike.
Skromno je, ali je od srca , a i u skladu sa sveprisutnom recesijom.

ponedjeljak, 12.01.2009.

Baula i D.D.Ž.

Danas je moj red da vas ugostim na blogu povodom "Dana dobrih želja" koji je osmislila i pokrenula blogerica Dordora2.

I dok sam razmišljala o škrinjici želja, sjetila sam se jedne druge škrinje, zapravo sanduka-koji se zove baula. (Meni u sjećanju ostala bavla, a ne baula. Ne znam je li to zato što kao mala nisam znala izgovoriti baula, ili zato što smo mi na Bešpelju govorili bavla, a ne baula).

Baula nije bila obična škrinja-bila je to ukrašena, lijepa drvena škrinja u koju su djevojke spremale miraz dok su se spremale za udaju-isheklane stolnjake i tabletiće, ispletene čarape, ručnike, posteljinu, platno i što se već spremalo za miraz.
Kad se djevojka udavala-nosila je sa sobom svoju baulu (ovo "nosila" nemojte shvatiti doslovno )

Sjećam se da smo imali jednu baulu na tavanu u kojoj su stajale mamine košulje i jeleci, čarapi i sl.

Zapravo, kad bolje razmislim, baule su služile umjesto ormara- u njima je bila složena odjeća, samo što su one za svakodnevnu upotrebu bile jednostavnije izrade.

Jedan takav običan sanduk-uslikala sam kod strine na tavanu. Loše se vidi zbog sjene na prozoru, a prozor se nije mogao otvoriti , ali čisto da vidite o čemu pričam.

Ja svoju baulu još uvijek nemam tako da ni od udaje ništa do daljnjega

Vama na ovaj dan poklanjam "Baulu" od Slavka Jelice

srijeda, 24.12.2008.

Keške

Božić je tu. U prethodnom postu sam pisala kako se prije Božića sve čistilo i glancalo. Naravno za Božić se pripremala i posebna hrana.
Ni jedan Božić nije prošao a da moja mama nije radila keške-jelo koje se priprema od krupno mljevene pšenice i piletine.

Pile se skuha u slanoj vodi, zatim se pile/kokoš izvadi, a u tu istu vodu stavi krupno samljevena pšenica-bungur i kuha. Nakon što se skuha, piletina se raskomada u sitne komade i pomiješa sa skuhanim bungurom i to je to.
Mama je obično pravila pun veliki lonac kešketa koji se jeo pomalo svaki dan od Božića do nove godine , tako da mi je već išao na vrh glave.

Osim kešketa savijala se sarma, i radila slagana pita.
Više vrsta kolača za mene je bila nepoznanica.
Mama je samo znala napraviti kolač-livaču (običan biskvit). Ponekad je znala dodati kakaa, pa nije bio žuti, nego crni kolač, a kad se razbacivala stavila bi odozgora puding. Kako je Božić ipak bio posebna prigoda-za Božić je radila čupavce! (naravno na isti način-isti recept za biskvit na šalice-x šalica brašna, x šalica mlijeka i td.)

Danas je Božićna trpeza malo bogatija i drugačija, ali ne puno.
Za Božić se obično ispeče prase-pečenje se poslije jede dobar dio zime . Obavezno se savija i sarma, a moja mama još uvijek radi i keške.
Od kolača- osim čupavaca mama naučila raditi i oblatne (vrlo jednostavan recept-čak ga i ja savladala! )
Snahe rade odlične kolače! Razne vrste-ovisno o inspiraciji i vremenu, naprave 3-4 vrste.

Pjesma Božić, jajačkog pjesnika i kroničara Slavka Jelice

utorak, 16.12.2008.

Na "džamiju" po vodu

U postu "Fučija" pisala sam o vodi-o dva izvora vode na koja smo išli po vodu za piće i gdje smo išli prati robu. Studenac i Džamija (naziv ovog drugog mi nije baš jasan, ali tako smo ga zvali i još uvijek zovemo).

Nisam stigla otići na Studenac dok sam bila na Bešpelju jer je udaljeniji i do njega se teže dođe, pogotovo pješke. Onaj put kojim smo se kao djeca začas znali, skačući s kamena na kamen, s buremom (kanistrom) u ruci, sjuriti do Studenca, zarastao je i neprohodan. Do Studenca je prokopana vijugava cesta tako da se danas do njega ide autom. Doduše, cesta nije asfaltirana, njome prolaze kamioni koji idu u rudnik, pa ako ti je auto mio, radije ne voziš po toj cesti

Zato sam se jedno predvečerje s ruksakom na leđima u kojem su bile prazne boce, prošetala do "Džamije" i naravno sve to uslikala. Kako se mrak već počeo spuštati- fotografije su tamne i loše se vide (a ne zato što ja nemam dara za fotografiranje )















U predbožićno vrijeme kad se kuća krečila (farbala), kad je trebalo sve počistiti, podove oribati, oprati ponjave (ponjave=bešpeljska alternativa tepihu ), a u bunaru voda bila užasno hladna, "Džamija" je bila pravi spas.

Roba se prvo iskuhavala, pa se vani drvenom palicom na kamenoj ili drvenoj ploči dobro izlupala. Ponjave su se samo "kiselile" (namočile) u vreloj vodi i deterdžentu, a onda bi se morale dobro iščetkati. To su bile pripremne radnje koje su se obavljale doma.
Robu i ponjave smo zatim stavljali u šajpruge (kolica, kariola) i vozili na "Džamiju" gdje se to onda ispiralo. Eventualno bi se još jedanput izlupalo palicom.
Moram priznati da mi ovo lupanje robe palicom nije jasno- ne znam kakav se efekat postizao, osim što su gumbi na odjeći znali popucati- to je valjda bila centrifuga ?!





Ovog puta nisam morala misliti o robi i lupanju palicom nego o tome da se snađem u blatu .

utorak, 02.12.2008.

Ljetna šetnja iz zimskog sna

Da sad idem objašnjavati zašto me nije bilo- zvučala bih sama sebi kao klinci kas se izvlače pred profesorom kad ne nauče gradivo. Tako da-ispričnice nemam. Kriva sam-priznajem.
A priznajem i, da nije vas vjernih čitatelja koji me komentarima i mailovima, čak i telefonski pozivate-ne bi bila još došla.

No dosta o meni-pričajmo malo o Bešpelju.

Kako sam još uvijek u zimskom snu, jel, tako će ovaj post biti vrlo slikovit.
Opisat ću (slikama naravno) jednu šetnju od Donjeg do Gornjeg Bešpelja koju sam napravila ovo ljeto, uživajući u suncu. Sada je taj put vjerojatno već prekriven snijegom.
Godine na moru su učinile svoje, pa sad i od samog pogleda na snijeg navučem prehladu. Tako da ništa od zimskog ugođaja iz Bešpelja.

Krenula sam rano ujutro kad se na "brdu" još mogao vidjeti ovakav prizor.



Tu je nekad bila "prodavnica"-trgovina, a i danas je autobusna stanica koja apsolutno ničim ne daje naslutiti da se radi o autobusnoj stanici. Nikakvih oznaka, natpisa-horizontalne i vertikalne signalizacije, čekaonice i sl., ali ipak svi znaju gdje trebaju čekati bus.


Dan je bio prekrasan. Iako je bilo rano jutro, sunce je bilo dobro upeklo, pa sam tražila spas u hladu koji su pravile krošnje drveća.



Ponudu za prijevoz na kotačima sam odbila i lagano se zaputila cestom.








Kupine na žalost nisu bile zrele, ali da jesu mmmm...


Na ovoj ledini smo se znali odmarati na povratku iz crkve, ne toliko što smo bili umorni, već zato što nam se nije dalo još doma, a već smo bili blizu.


Pogled u daljinu, na put koji treba prijeći. Put kojim sam nekad svakodnevno pješačila u školu s torbom na leđima. Torbe, doduše, nisu bile tako teške kao danas.






Grabovi. Tu smo proveli sate i sate odmarajući se. Nismo nikad prošli pored ovog stabla-u školu, iz škole, u crkvu, iz crkve- a da se nismo zaustavili barem na 10 minuta. Ograde nije bilo, a trava ispod je bila zelena i mekana i jednostavno nas je pozivala da se odmorimo. Znali smo brojati korake koliko nam još treba do Grabova.


Meje i put prema groblju. Pretpostavljam da "meje" označava među, granicu jer zapravo ovdje počinje Gornji Bešpelj.




Pogled prema Gornjem Bešpelju. Ovaj dio puta je bio lagan.


Ali, ubrzo me opet čekao uspon


I tu je nekad bila "prodavnica", a još i danas je, pogađate, i autobusna stanica


Ovdje je bio kafić gdje smo igrali bilijar i stolni nogomet prije ili nakon škole, a ponekad i za vrijeme nastave


Uputila sam se još i do škole.



I crkve.


I lagano krenula natrag. Već sam bila prilično umorna. Nema više one kondicije, a i godine su tu


Prvu ponudu za prijevoz sam odbila


Ali drugoj nisam mogla odoljeti. Čak nisam stigla niti fotografirati.

Ako je vjerovati onoj izreci "slika govori tisuću riječi" -u ovom postu ima 23 000 riječi i još nešto sitno, ali nije beg cicija.

utorak, 30.09.2008.

Ćasa

Hodajući po Bešpelju i tražeći neke stare predmete koje bih mogla fotogafirati, kod jedne kume sam pronašla, sasvim slučajno i neočekivano, i ovu posudu.



Posuda od emajla bez ručki, mi na Bešpelju zovemo ju ćasa.
Prije rata i mi smo imali istu takvu ćasu doma. I ova na slici je prijeratna.

I sad si vi sigurno mislite kako me ta posuda podsjetila na neke moje kulinarske početke, ali prevarili ste se .

Ta me posuda podsjetila na jedan od bolnijih i neugodnijih doživljaja iz djetinjstva.

Sjećate se da sam pisala o tome kako smo se na Bešpelju kupali i prali kosu. U jednu posudu bi zagrijali vodu-toliko da bude vrela, pa bi zatim tu vodu prelili u nekoliko posuda i rashladili, tako da je bude dovoljno za kupanje.
U jednom kutu, pored šporeta, imali smo običaj ostavljati ono što se skine sa šporeta.

Tako je, jednom i moja starija sestra, zagrijavši vodu za pranje kose, spustila ju pored šporeta u namjeri da ju rashladi.

Dok je ona otišla na bunar po hladnu vodu, ja sam se tu u kutu, pored kauča igrala. Jednom rukom sam se držala za stranicu kauča, a drugom rukom sam pisala kredom po toj stranici od kauča! (Ne pitajte me za objašnjenje jer ni meni samoj nije jasno. Tada sam možda imala 6 godina ili čak manje-uglavnom znam da još nisam išla u školu. Odkud mi kreda i zašto sam pisala po kauču?! Nemam pojma . Kauč je imao drvene stranice-tek toliko da se zna )
Uglavnom, držeći se tako jednom rukom, čučeći, u jednom momentu sam izgubila ravnotežu, zanijela se i sjela ravno u ćasu-punu vrele vode!

Vrištanje i paniku koja je uslijedila probajte si zamisliti.
Ne sjećam se detaljno što je uslijedilo nakon toga, ali znam da je trebalo skinuti robu s mene što prije. Ne znam točno što sam nosila-hlače ili haljinicu i ispod štrample. Naime, bila je zima.

Ali zato se jaaaako dobro sjećam što je uslijedilo nakon toga.
Kao što rekoh bila je zima, a ja nisam mogla obući ništa-niti gaćice.....pogotovo ne gaćice. Morala sam stalno ležati na trbuhu.
Preko dana sam ležala u kuhinji-dnevnom boravku...jedinoj prostoriji koja se grijala tijekom zime, a preko noći su mi, pošto se nisam mogla pokrivati, pomoću stupića napravili nešto kao šator od jorgana da mi ne bude hladno.

O mojoj nezgodi, naravno, brzo se pročulo po selu pa su svi dolazili kod nas doma vidjeti .....moju guzu
I, naravno, svatko je od njih imao savjet kako da me se liječi i čime da se maže tu moju guzu.
Mama je poslušala savjet jedne starije gospođe. (Stariji su tada imali autoritet i njihova se riječ poštovala ).
Napravila mi je mast (ili kako ona kaže mazu ) od slanine, bršljana i luči od bora. Redovito me je mazala tom domaćom mašću.
Ne znam kakav kemijski sastav je ta mast na kraju sadržavala, ali njezin medicinski učinak bio je vrhunski.

Naime, osim mojih sjećanja, nema nikakvih drugih tragova tog nemilog događaja. Nemam nikakav ožiljak na guzi i bez problema se mogu skinuti u kupaći

Ali morat ćete mi vjerovat na riječ-sliku vam ne dam

I da....nije baš sve bilo crno i loše kod te nezgode....svi koji su dolazili u posjetu, donosili su bolesniku slatkiše

srijeda, 24.09.2008.

Pita krumpiruša od tikava :)

Dugo me nije bilo. Pitu sam vam obećala, a i mnogi vaši komentari su me nasmijali i raznježili tako da mi nema druge nego vam dati pitu!

Pa evo, pita je tu. Ne, nisam ju ja radila-skrušeno priznajem.
Kao mala (s 12-13 godina) radila sam pite da se sve prašilo ali već ju dugo nisam radila pa sam zakržljala.

Ali zato sam slikala onu koja je još u formi i napravi pitu dok si rekao keks.

Pitu je, naravno, napravila mama dok sam bila na Bešpelju. (I ne samo jednu-tek da se zna!)

Pa idemo redom.

Prvo se ubere tikva iz bašče, ako ju nije pojela krava



Tijesto se zamijesi tako da se u brašno samo stavi malo soli i zamijesi vodom.

Tikva se izreže na kockice. U nju se “ubiju” dva jaja i stavi jedna šaka šećera.



I sad slijedi ono najzanimljivije. Razvijanje juke. Mama koristi stol koji samo svojim oblikom podsjeća na sofru, ali sofra nije. Tako da Koraljka i Neolina-mislim da trebate tražiti ispriku u nečem drugom.



Uglavnom, mama je uzela oklagiju u ruke, posula tijesto brašnom i razmahala se. Morala sam ju moliti da malo stane da ju stignem fotografirati.











Zanimljiv stoljnjak ha....možda malo predugačak?!



Na rasvijeno tijesto se posipa ulje i pripremljena tikva. Lijepo se smota u zmiju i stavi u tevsiju (tepsiju, pleh).











I evo je....pita spremna za pečenje.

Stavi se peći.
Kad porumeni, malo prije nego će se izvaditi van-pita se polije s malo vrele vode u koju se stavi malo ulja i soli, da omekša. Kad malo omekša na pitu se odozgo stavi kajmaka i malo zapeče.



Dalje nisam fotografirala....bila sam previše zaposlena Ne trebam vam govoriti da je bilo jaaako ukusno, jel da?

A zašto takav naslov?

Pa ovako...najobičnija pita koja se pripremala svakodnevno bila je pita krumpiruša. Krumpir se izreže na kockice, kao u ovom slučaju tikva.
Jednom je neko dijete, koje je prvi put jelo pitu tikvampitu, kad su ga pitali što je jeo, ne znajući reći tikvampita, reklo-”jeo sam pitu krumpirušu, ali od tikava”.

utorak, 26.08.2008.

Sofra

U postu gdje sam opisivala kako se radi «Pita od juka» spominjala sam sofru-niski okrugli stol koji se koristio za razvijanje tijesta. U još davnija vremena (prije mog vremena) sofra se koristila i za jedenje-svi bi posjedali okolo na pod ili na niske drvene stolice (skemlije ).
Za vrijeme moje nedavne posjete Bešpelju, išla sam okolo po selu i raspitivala se za sofru da ju mogu uslikati. Naći sofru i nije bilo tako jednostavno.
Našla sam na dva mjesta sofru - bačenu i zaboravljenu u štali. Jedino kod jedne starije bake koja živi sama sofra je i dan danas u upotrebi.

Dok sam razmišljala kakvom pričom da popratim ove slike sofri, nisam niti slutila da je taj, nekad vrlo koristan i svakodnevan, a danas gotovo zaboravljen predmet opjevan i u pjesmi

Naime dok sam u Bistrici u posjeti kod sestre bila u trgovini, slučajno sam ugledala novine sa nošnjom na naslovnoj stranici (i o nošnji ću jednom pisati, ali ovaj put nisam uspjela fotografirati ).
Bio je to Vjesnik franjevačkog samostana Sv. Luke. Naravno da sam ga kupila. Uz Vjesnik sam kao prilog dobila knjižicu-Izabrane pjesme Slavka Jelice. Kako stoji u predgovoru radi se o jajačkom "pjesniku, kroničaru, amateru".
O samom Jelici više u nekom budućem postu-sigurno ću u iduće postove uključiti mnoge pjesme iz ove male pjesmarice, jer govore o onome o čemu sam već pisala ili o onome o čemu sam planirala pisati.

četvrtak, 21.08.2008.

Krava i repica

U prošlom postu sam opisala šetnju do Dolince-njive u kojoj sam napasala kravu. U želji da previše ne oduljim post nisam vam opisala neke «doživljaje» vezane za kravu i moje brižljivo čuvanje iste

Kako se radi o vrlo maloj dolini u kojoj je 70% ograđenog prostora bilo zasađeno krumpirima, kupusom, repicom i ostalom ljetinom, vrlo malo prostora je preostalo za kravu i za njenu ispašu.
Daleko od toga da ona nije imala što pasti. Zbog vrlo kamenitog i jako malog prostora te neravnog terena taj dio se uopće nije kosio tako da je trave uvijek bilo u izobilju. Problem je bio taj što nisi mogao kravu pustiti da pase, smjestit se na neku stratešku poziciju između krave i krompira i pustiti mozak na pašu i uživati u igri, nego si morao konstantno stajati pored krave i ne dozvoliti joj da se bezobrazno gosti našom budućom zimnicom

Nisam stalno kravu čuvala sama. Obično smo znale mlađa sestra i ja čuvati ju, a nerijetko su se znala skupiti i djeca iz susjedstva. Tada su nam na pameti najmanje bili krava i krumpiri

U malenom šumarku smo se znali satima igrati. Bila je jedna malo veća rupa koju je vjerojatno bio iskopao medvjed. Ona nam je služila kao kuća. S obzirom da smo se mogli u nju sakriti kad se sagnemo bila je izvrsno sklonište. Tu smo slagali kamenje, pa donosili daske, pa šišarike, brali cvijeće pa kitili i uređivali kuću. I radili svašta nešto.
Kad je padala kiša u rupi smo ložili vatru jer se mogla jednostavno zapaliti i održavati bez obzira kako obilna kiša bila ili jak vjetar. Uglavnom u tom malenom kutku bilo je toliko zanimljivosti i toliko smo sati proveli da je to nevjerojatno.
Jednom tako dok smo bili zabavljeni igrom u šumarku, krava je jedva čekala našu nepažnju da navali na repicu. Dok smo primijetili kravu, ona je već dobar dio toga bila pojela-cijeli jedan kut zasađen repicom.
Što ćemo sad?-pitali smo se. Da kažemo mami da je krava pojela repicu dok smo se mi igrali?! Nema šanse!
I tako dođemo mi na ideju da, s obzirom da je repica bila dosta gusta u sredini, da ju malo prorijedimo i presadimo je na kraj, da se ne primijeti da je tu krava bila.
Rečeno, učinjeno!
Presadimo mi repicu-prorijedivši ju na sredini. Bez motike! Rukama smo iščupali-prorijedili repicu, a štapovima smo se poslužili da iskopamo rupe. Još smo malo zagrnili zemlju i to je bilo to. Super! Uopće se ne primijeti!-uvjeravali smo sami sebe. (Mo'š mislit!) Taj dan se još i nije primijetilo-jako, ali kad smo došli drugi dan imali smo što vidjeti. Sva repica koju smo presađivali, naravno, osušila se, a i ono u sredini što smo prorjeđivali itekako se dalo primijetiti. U onoj žurbi i strahu nismo ju čupali ravnomjerno.

Uopće se ne sjećam jesmo li dobili batine. Po zijanu (šteti) koji smo napravili trebali smo dobiti batine, a opet da sam ih dobila vjerojatno bih se sjećala.
Ili je to bilo taman pred rat, pa su došle puno veće brige i štete, pa naše nepodopštine nisu došle do izražaja.

Zadnja uspomena na Dolincu mi i jest čuvanje krave i zvuk sirene za opću opasnost i jurnjava s kravom doma i trčanje u sklonište.




Slikano nedavno u Bešpelju. Ljetina je ostala netaknuta



Iako je krava bila u blizini.

petak, 15.08.2008.

Probudih šumu

Zadnjih godina kad sam išla u Bosnu, mama mi je živjela u Jajcu jer je naša kuća u Bešpelju bila razrušena, tako da sam Bešpelj posjećivala samo na sat-dva. Malo bi prošetali, pozdravili nekog od poznatih koga bi sreli, eventualno kod nekoga popili kavu i brzo natrag u Jajce.

Mama se nedavno preselila na Bešpelj u obnovljenu kuću, tako da sam ovaj put bila puno duže na Bešpelju-doživjela i sumrak i svitanje.

Prvo jutro probudila sam se, za moj pojam dosta rano, oko 8 i 30. Nakon što sam popila s mamom kavu i pojela nešto na brzinu, uzela sam fotoaparat i odjurila u selo

U susjedstvu se pripremala svadba. Skupila se rodbina sa svih strana-iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Austrije i Njemačke- a tu mislim samo na najužu obitelj

Radi se uglavnom o osobama s kojima sam se prije rata intenzivno družila, a koje nisam vidjela preko 15 godina!

Unatoč tome što su svi imali pune ruke posla oko priprema dočeka mladoženje i svatova kasnije tog dana i unatoč tome što nisam bila pozvana-rekla sam: moram ići….to mi je jedinstvena prilika da ih svih ponovo vidim!

Iako su svi bili užurbani, bilo im je drago da me vide. Uspjela sam i malo popričati s onima koji su bili manje zaposleni

Nakon kratkog re-upoznavanja onih koje sam znala od prije i upoznavanja njihove već odrasle djece, produžila sam dalje.

Išla sam prošetati do naše male doline-Dolince gdje sam prije rata često napasala kravu ujutro i popodne.



Jutro je bilo prilično hladno-ni traga od ljetnih sparina. Dok sam hodala kroz travu, rosa mi je smočila hlače skoro do koljena, ali nastavila sam dalje ne obazirući se na to.

Na samo 200-tinjak metara udaljenosti od najbliže kuće-upravo kuće u kojoj su tekle pripreme za svadbu- nalazi se i naša Dolinca. Visoka stabla omorika (omarika ) i bujno podivljalo raslinje djelovali su puno puno udaljenije od svake civilizacije. Tu su se upozorenja da se pazim medvjeda i vukova izrečena kroz smijeh, učinila vrlo ozbiljnima.







Ipak, nije me bilo strah jer već 100-njak metara dalje-u susjednoj dolini * ugledala sam ove dvije dame kako mirno pasu.
(*Zbog neravnog terena s brojnim dolinama- njive se u Bešpelju većinom i zovu doline-jedino kad se govori o pojedinoj dolini doda se ime vlasnika kako bi se razlikovale-pr. Ivina dolina, Čovinova dolina, Stipanova dolina itd.)



Čudno su me gledale kao da se pitaju: Tko je sad ova i što to drži u ruci? Što to stalno bljeska, zar nije malo čudno da sijeva, a ne grmi

Nisam im puno smetala. Uslikala sam par fotkica i lagano krenula natrag. Ipak ne treba izazivati sudbinu. Nisam gorila od želje da se sretnem oči u oči s gospon Medom





U povratku sam među sveprisutnim zelenilom ugledala i ove ljepotane koji su svojim bojama upotpunjavali ovaj prekrasni prirodni pokrivač.





Kad sam htjela skočiti s kamenog zidića ugledah i ovog ljepotana na kamenu.





Dok sam ga slikala izdaleka sav se bio raširio i radoznalo pružao svoje pipke, ali kad sam mu prišla malo bliže skupio je svoje pipke i kao da sam ga čula da govori- odi od mene i pusti me da uživam na miru u svojoj jutarnjoj šetnji!

Poslušala sam ga , ali prije toga napravila sam još par fotki

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv