Bešpelj

Refleksije u opisu

Dok sam išla uskim šumskim puteljkom prema Frankovoj kolibi i razgledala visoko drveće, odjednom mi, kao iz magle, prodre u sjećanje moj rodni kraj i šuma u kojoj sam nekad čuvala kravu.

Bila je to mirisna šuma sa crnogoričnim drvećem i trnovitim šibljem i grmljem. Niska zakržljala makija sa uskim duguljastim listovima jako me je podsjećala na to grmlje koje je krava rado brstila. Između žbunja i na rijetkim proplancima rasla je bujna, sočna trava. Dok bi krava pasla, ja sam sjedila na travi i čitala, razmišljala ili razgledala prelijepo zelenilo udišući čisti šumski zrak.

Idući dalje, ugledah veliko kamenje i stijenje potpuno isto kao u mom kraju samo što je nedostajala ogromna kamena stijena koju smo zvali «Veliki grič». Veliki grič je bio veličanstven. Uzdizao se ponosito i pružao lijep prizor čestim prolaznicima. Sa njega se vidjela zelena rijeka Vrbas koju mi je ovdje predstavljao krajičak mora. S druge strane rijeke nalazilo se selo Barevo. Bilo je to selo razbijenog tipa sa kućama razbacanim na sve strane.

Što sam se više približavala Frankovoj kolibi, nalazila sam sve više sličnosti između ta dva krajolika. Ugledala sam kolibu i ostala zapanjeno stajati. Nisam mogla vjerovati da na zemlji mogu postojati dva mjesta tako slična. U mislima sam vidjela sebe kako se sa svojim prijateljima pred takvom kolibom igram, dok se krave odmaraju. Uzdahnula sam i srce mi se steglo od pomisli da je sada nalaze u raznim mjestima BiH, Hrvatske pa i Europe.

Žarko bih željela da bar na trenutak vidim svoje prijatelje da se sjetimo kako nam je nekad bilo lijepo.

Ovdje u izbjeglištvu mi je lijepo, ali se osjećam usamljeno među mnoštvom nepoznatih ljudi. Krajolik je također lijep, ali to je samo kopija prelijepog krajolika moga zavičaja!
Oh, kako bih željela da se vratim kući, u Bešpelj, da ponovo potrčim mojim livadama i šumama i da se naudišem mirisnog zraka kad sve procvjeta u proljeće.