Bešpelj
ponedjeljak, 05.05.2008.
Fučija
Sjedim na plaži, okružena vodom*, a kad se vratim doma istuširat ću se. Poslije toga ću si nešto skuhati, a voda će mi biti u kuhinji, na dohvat ruke. Ubacit ću odmah prljavo rublje u veš mašinu da ga opere. I dok svakodnevno obavljam navedene i puno drugih aktivnosti vezanih uz vodu, uglavnom ne razmišljam o blagodatima i udobnosti koje pruža ta dragocjena tekućina-bez boje mirisa i okusa (kako gdje 
)
*ovo voda za one «morske ljude» koji špotaju nas kontinentalce….kažu cijele godine govorite more, more, idemo na more….a kad dođete na more pitate kakva je voda!.. nije voda nego more!!! 
Bešpelj nije imao i još uvijek nema vodovod.
(Čitam u Strategiji razvoja Općine Jajce za razdoblje 2008-2012 da je u planu za 2008 vodoopskrba-izgradnja vodovoda MZ Bešpelj koja obuhvaća Gornji i Donji Bešpelj. Trajanje projekta: 10 mjeseci, Početak: januar 2008.g.; Znači radovi su trebali već početi-baš me zanima jesu li počeli i kako napreduju!)
Za kuhanje, pranje, ponekad pijenje i napajanje krava koristila se kišnica nahvatana u bunar. Nismo imali podzemne bunare sa onom lijepom cisternom i pumpom, već je to bila obična betonska kocka na površini, eventualno ukopana dopola u zemlju. Kišnica se hvatala olucima s krova pa usmjeravala prema bunaru. Za uzeti vodu iz bunara, koristila je česma ili pipa. Kad bi se bunar ispraznio toliko da se nije moglo natočiti s pipe ili zimi kad bi pipa toliko smrznula da su svi naši pokušaji da ju odmrznemo vrelom vodom bili uzaludni, onda smo vodu grabili kantom privezanom na konop. Zimi je trebalo prvo drvenom šipkom razbiti led pa onda nagrabiti. Bilo je važno napraviti veliku rupu na ledu da kanta može ući, jer bi ona svaki put bila sve manja, a led sve deblji i deblji. Znalo se desiti da je rupa u ledu već tako malena da kanta ne može ući, pa je trebalo ulaziti u bunar i sjekirom razbijati led da bi došli do vode.
Bunar
Kupaonu nismo imali. Imali smo poljski wc. Kupali smo se u banji. Za oprati kosu trebao je «asistent» da polijeva vodom 
. Voda se prethodno, naravno zagrijavala na šporetu.
Poljski wc u daljini
Za kuhanje i pranje suđa se koristila voda iz bunara. Znači svaki put si morao ići vani ! po vodu. Danas se zna desiti da po cijeli dan ne provirim glavu vani.
Vodu za piće donosili smo sa Studenca-izvora pitke vode do kojeg se moralo ići niz strmi stjenoviti puteljak. Ne znam koliko je udaljenost do Studenca, ali za moj tadašnji pojam bio je jako udaljen, pogotovo zato što smo, u povratku morali natovareni ići uzbrdo.
Vodu smo nosili u plastičnim kanistrima (buremama), a u starije doba voda se nosila u drvenim posudama nalik buretu samo spljoštenog oblika. Posuda se zvala fučija. To «staro» doba i nije tako staro. I moja najstarija sestra je nosila tako vodu. Fučija se, kao i bešika, pukim slučajem, sačuvala. Kad sam ju probala dići, prošle godine, jedva ju dignem i praznu!
Burema
Fučija
Rublje smo, da bi uštedjeli vodu u bunaru, nosili i prali na Studencu.
Obično smo išli u društvu, da nam ne bude dosadno. Na Studencu je znala nekad biti gužva, pa smo morali čekati da dođemo na red. Doduše znali smo mi reći da je bila gužva i onda kad nije bila . Znali smo se zaigrat. U blizini je bilo kupina i malina pa smo ih brali. Jednom smo tako trčali i naganjali se, bosi, po blatu...pa sam naletjela na kamen i rasjekla taban. Ožiljak je još uvijek tu, da me podsjeti na te dane.
Bila je tu, u blizini Studenca i žalosna vrba. Kako je bila niska, grane su joj padale sve do zemlje. Tek prije par mjeseci, vozeći se po Slavoniji, ugledavši prekrasno, visoko stablo žalosne vrbe, shvatim da to nije grm .
Bio je još jedan izvor, zvali smo ga Džamija. Do njega se lakše dolazilo, ravnom cestom, ali mi smo češće odlazili na Studenac. I voda je bila ukusnija tamo.
Nemam sliku Studenca, ovo je slikano na Mrtvalju u Podmilačju
i ne, ova zgodna dama na slici nisam ja!
Uh dok sam ovo otipkala, evo sam se sva preznojila. Idem se istuširati , a vas lijepo pozdravljam.
